Publikacija i izložba “Djetinjstvo u ratu” predstavljena na Danima Sarajeva

Sinoć je u Pop up knjižari Kulturnog Centra Beograd otvoren sedmi festival “Dani Sarajeva”. Na otvaranju je predstavljena publikacija “Djetinjstvo u ratu”, sarajevskog autora Jasminka Halilovića, a istoimena izložba biće izložena u Kulturnom centru Beograda do 15. maja. Prenosimo u celosti govor autora ovog projekta:

“Drage Beograđanke, drage Sarajke, Beograđani i Sarajlije, dobro došli na otvaranje Festivala i predstavljanje knjige i izložbe ‘Djetinjstvo u ratu’!

Prvi put sam u Beogradu bio na ‘Danima Sarajeva’ 2011. godine. U razgovoru o običnim, svakodnevnim stvarima, jasno je primijetno da su dva grada još bliža nego tada, iako se i u jednom i u drugom živi lošije nego prije dvije godine.

Ovog puta došao sam s knjigom na koju sam iznimno ponosan – ne zbog svog rada na njoj – već zbog onoga što ona nosi u sebi: kolektivno iskustvo djece Sarajeva ispričano bez bilo kakvog govora mržnje – ne zato jer sam nešto cenzurisao, već zato što je ono do mene takvo stiglo.

U junu 2010. pozvao sam ljude koji su dio odastanja proveli u Sarajevu tokom rata da se jave i daju kratak odgovor na pitanje ‘Šta je za tebe djetinjstvo u ratu?’ Za kratko vrijeme javilo se preko 1.000 ljudi i to je glavna specifičnost ove knjige. Nakon toga, nastavio sam komunicirati sa stotinama učesnica i učesnika, a projekt je u februaru 2013. rezultirao knjigom – riznicom sjećanja sarajevske djece. Knjiga ima 3 dijela. Prvi dio donosi uvodne tekstove o BiH, Sarajevu, te moju ratnu priču. U drugom, glavnom, dijelu knjige, nalazi se preko 1.000 kratkih sjećanja od isto toliko ljudi koji su danas rasuti širom svijeta. Treći dio knjige donosi dokumente prikupljene od učesnica i učesnika u projektu: njihove dnevničke zapise, pisma, fotografije i druge uspomene.

Na izložbi koju možete pogledati izloženo je 36 odabranih kratkih sjećanja, te 12 dvolisnica knjige sa dokumentima.

Knjiga ‘Djetinjstvo u ratu’ uči nas da se ratno djetinjstvo odvija u podrumu, da se odvija u mraku, da je dominantno osjećanje djeteta strah, da je često prisutna glad, da su snovi o avionima zamijenjeni snovima o čaši mlijeka, vekni hljeba ili čokoladi. Uči nas s druge strane da su sarajevska djeca na neki čudan način ponosna na svoje ratno djetinjstvo, ponosna što su podijelila sa svojim gradom najteže trenutke u njegovoj historiji, i da su ponosni na ono što su naučili: biti sretan s malim stvarima, radovati se svakom novom danu i dijeliti sve s drugima.

Vjerujem da je iskustvo djece Sarajeva univerzalno i da je samim tim naslijeđe svijeta. Mislim da je važno da se o ovoj temi razgovara u Beogradu, i da mlade Beograđanke i mladi Beograđani čuju kako su izgledala djetinjsta njihovih vršnjakinja i vršnjaka u Sarajevu. Također vjerujem da ova knjiga može biti doprinos komunikaciji dva grada i izuzetno mi je drago da je baš Beograd prvi grad nakon Sarajeva u kojem je knjiga predstavljena.

O našim gradovima, o Bogdanu Bogdanoviću

Kraj svog obraćanja želim posvetiti slavnom beogradskom arhitekti, bivšem gradonačelniku Beograda, gospodinu Bogdanu Bogdanoviću. Nakon posjete Sarajevu 1976. inspirisan gradom Bogdanović je zapisao: „Pa sada, neka me niko ne ubeđuje da sam preterao kada sam jednom rekao da je grad, svaki grad, a naročito poneki, izuzetna osmatračnica sveta, odnosno, nezamjenjiva igračka sveznanja!“

Osamnaest godina nakon što je Sarajevo nazvao osmatračnicom svijeta, i samo nekoliko godina nakon što je bio gradonačelnik Beograda, Bogdanović se našao u izgnanstvu u Beču. Tamo je komentarisao opsadu Sarajeva sljedećim riječima: „Ljudi sirovi i surovi, ubice gradova, ljudi bez podsesti, uveliko su na delu. Oni razaraju, pale, ubijaju gradski narod, pale arhive i biblioteke, razaraju muzeje i bogomolje… jer, šta ustvari znači „ubiti grad“? Znači – utuliti mu fizičku snagu, utrnuti mu metafizički eros, volju za životom, pamćenje, samosvest. Razvejati memoriju na svih sedam vetrova, pokazati mu i dokazati ne samo da ga nema, no da ga nikad nije ni bilo.“

Iznenadilo me kako malo mladih ljudi u Beogradu zna za ovog čovjeka. Na vrhuncu svoje karijere pratio je načela čovječnosti što ga je odvelo u izgnanstvo u kojem je i umro.

U pismu sarajevskim prijateljima iz 1994. godine, Bogdanović piše: „Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove. Nosi, razume se, ko ima šta da ponese i da se podiči. Jer, ima gradova koji se ne mogu ubiti dok u njima postoji i u sebi ih čuva i poslednji gradski čovek…“

Ako je tako, onda ja ne brinem za Sarajevo i Beograd, jer u ovim gradovima ima još mnogo divnih ljudi. Takvi su i organizatori ovog festivala koji se trude pojačati vezu između ova dva grada. Danas sam šetajući Knez Mihajlovom ulicom tražio knjige Bogdana Bogdanovića u 7 knjižara, i našao sam samo jednu knjigu u jednoj knjižari. To pokazuje da je pred nama još mnogo posla, jer najbolji način da zaštitimo svoje gradove od razaranja, a posebno razaranja iznutra koje je aktuelno nakon rata, jeste da pamtimo ljude i čuvamo naslijeđe ljudi poput Bogdana Bogdanovića. Hvala vam.”